Baš mi fali moja baka. Osjećam se kao da ju već godinama nisam vidjela iako je nema tek nekoliko tjedana...Pukne me ovako nostalgija, sjetim se svih trenutaka u kojim smo bile zajedno i preleti mi tisuću scena kroz glavu u trenutku. Konzum, plaćanje režija, odlazak po mirovinu, shopping u portanovi, putovanje busom, ljubljenje prije škole, zeleni kaput, tržnica, burek poslije 8, mahanje iz busa i bakin pogled s prozora…Mogla bi nabrajati do preksutra, ali ne želim jer ću vas udaviti stvarima koje nisu toliko bitne...a i gutam knedle. Sve su to mjesta i stvari koje kad pogledam vidim nju. I sjetim se. I plačem. Ali sam i sretna. Jer smo bile prijateljice, jer smo puno vremena provele skupa. Jer je bila moja baka, posebna. Ali fali. Baš fali.
Nedavno sam vam rekla da radim istraživanje. Istraživanje je bilo na temu tipa „što bi napravili da znate da vam je danas posljednji dan života“. Nisam ga radila iz nekog posebnog razloga, radila sam ga za sebe, jer sam htjela dokazati jednu stvar u koju vjerujem već jako dugo, iako mi se stalno nameće drugačiji stav. Htjela sam dokazati sama sebi ( a onda i drugima ) da su ljudi nešto najdragocjenije što imamo i da smo svjesni toga. I uspjela sam. Svi koji ste se uključili, a bilo vas je dosta, napisali ste da bi proveli taj dan sa svojim najdražima, da bi im rekli da ih volite, da bi im se ispričali za sve loše trenutke i teške dane... Nitko od vas nije napisao da bi otišao u Ameriku, kupio novi auto, spavo sa Brad Pittom ili popio gajbu piva. Sve su to zapravo maske iza kojih skrivamo pravog „sebe“ Nekako kad se suočimo sa životom i smrću, sa vječnošću postajemo svjesni da su sve to drugorazredne stvari. I da jedino što nam je u životu važno su ljudi. A zašto im onda toliko malo pažnje u svom životu dajemo? U međuvremenu dogodila se smrt moje bake i jedna situacija koja će mi zauvijek ostati u sjećanju. Situaciju koja me naučila jednu stvar o kojoj sam razmišljala zadnjih nekoliko mjeseci. Želim ju podjeliti s vama.
Baka i ja samo imale nekako poseban odnos. Još od malih nogu smo provodile puno vremena zajedno, jer me ona često čuvala. Kako je brat bio bolestan i roditelji su bili zauzeti oko njega, baka je bila dadilja i ona s kojom sam provodila glavninu vremena. Baka je cijeli život bila nepismena. Imala je 2-3 razreda škole, nije puno znala, nije puno imala za dati, ali je uvijek davala sve što je imala... I znala je voljeti. Bila je vjerna i kako sam ja odrastala, tako smo nas dvije postale povezanije i postojalo je puno više stvari u kojima mogu biti pomoć baki, kao što je ona bila meni. Bile su to praktične stvari u kojima joj je trebala pomoć, jer jako puno toga nije razumjela, a sa starošću je i manje vidjela i čula... pa smo joj trebali mi. Postojala su vremena kad sam bila svaki dan kod nje, nakon jedne operacije živjela sam s njom tjedan dana i brinula se za nju, živjela je baka s nama jedno vrijeme... Hoću vam pokazati da smo bile jako povezane. Stvarno imam predivnih uspomena na baku. Ali jedna je posebna.
Baka je umrla u srijedu. Hvala Bogu, bila je pokretna do zadnjeg trenutka, zdrava, nije se patila, jednostavno je u miru otišla Nebeskom Ocu. U nedjelju prije njezine smrti, bila je na ručku kod mojih, a poslije toga u crkvi. Tamo smo malo pričale prije službe, ništa posebno. Zagrlile se, dala mi je pusu i naravno, ponudila žvaku. Nakon službe smo slavili neki rođendan, tako da sam odmah odjurila u gajbu da ne propustim zabavu. Dok sam letila, putem sam vidjela baku kako odlazi kući silazeći niz stepenice. Ne znam što se u tom trenutku dogodilo u meni, samo se sjećam da me uhvatio tak neki osjećaj ljubavi prema njoj. I samo sam joj viknula sa stepenica: „Ej bako... volim ja tebe puno. I ljubim.“ Ona se onako usporeno okrenula prema meni, nasmijala se i rekla: „Volim i ja tebe, sine moj.“ Bila je baš slatka i iskrena. Vidjela sam da stvarno to misli i da stvarno volimo jedna drugu. Kasnije se ispostavilo da je to bio zadnji put kada sam vidjela moju baku... Kad sam u srijedu saznala da je baka umrla, nisam se ni sjetila ovoga. Bila sam šokirana, zbunjena, tužna. Legla sam u krevet i zamolila Boga: „molim te, prisjeti me trenutaka i stvari koje sam zaboravila, želim imati uspomene na baku“ i odmah mi je ova scena došla u glavu. U tom trenutku sam se rasplakala kao beba i u cijeloj toj žalosti me uhvatila tako neka radost. Zato što sam mojoj baki uspjela reći da ju volim. Uspjela sam joj reći ono što osjećam. Zato što je znala da volim biti s njom, da volim nju. Zato što je baka do zadnjeg trena znala da ima posebno mjesto u mom srcu. To nije ostala samo pretpostavka, bila je sigurna jer sam joj to "volim te" izrekla. A njeno "i ja tebe sine moj" ostaje zauvijek upisano u meni. Toliko mi ta jedna rečenica znači da vam to ne mogu opisati. Definitivno scena koju ću zauvijek nositi u srcu. Nešto posebno, što znam da rijetki imaju... Da se rastaneš s nekim na takav način. Vjerujem da je to milost Božja, da time okruni sve godine našeg zajedništva i ljubavi.
Pišem ovo jer vam želim reći slijedeću stvar: možda danas nije zadnji dan vašeg života, a možda i je. Možda je posljednji dan života nekog vašeg bližnjeg. Biblija nas uči da „sutra nikome nije obećano“. Ne znamo što sutra donosi i hoćemo li imati prilike koje danas imamo. Ne znamo hoćemo li biti okruženi nama dragim ljudima i hoćemo li gledati njihov smijeh. Ne znamo hoćemo im moći reći ono što osjećamo, ono što im toliko želimo reći... a šutimo. Danas je dan koji imamo. Ovaj trenutak je trenutak koji imamo. Iskoristimo ga da kažemo svojima da ih volimo. Da zagrlimo svoju ljubav, da poljubimo mamu. Da se družimo s bratom, tatom i sestrama. Da pričamo s prijateljima i stvaramo uspomene. Iskoristimo trenutke da ulažemo u ono što nam je dragocjeno - u ljude koji su oko nas. Bog nam ih je dao. Bog je meni dao baku i sve ostale. I nema veće radosti nego kad mogu s njima provesti vrijeme i djeliti svoje srce. Nemojmo trčati za nebitnim stvarima koje nas vesele na trenutke, ako nas uopće i vesele. Nije bitno bogatstvo, nije bitan ugled, nije bitan uspjeh i slava, kao ni život u kojem si haj jer si pijan i ne znaš za sebe... bitne su osobe. Bitni su osmijesi, zagrljaji, sjaj u očima, radost u srcu i ona ljubav koju osjetiš kada nekoga baš baš baš voliš. Bitno je reći ono što osjećaš, da tako ostane zapisano... u nečijem srcu, na nečijem lice, u nečijem životu. Naučila sam na svojoj koži da jedno „volim te“ može puno značiti. Da jedno „volim te“ može smiriti srce i donijeti radost kada si tužan. Jedno „volim te“ može biti najljepša uspomena koju ćeš imati. Jedno „volim te“ može biti zauvijek i ostati kao trajna veza do ponovnog susreta. Jedno „volim te“ može potpuno promijeniti perspektivu svega. Pokloni ga. Pokloni svoje srce i izlij ga pred onima koji ti znače. Reci ono što osjećaš, ne propuštaj prilike. Dopusti srcu da se raduje i vodi te kroz život. Reci ljudima koliko si zahvalan i sretan što ih imaš. Reci im da su dar od Boga za tebe. Reci im da su ti najvažniji. Reci im što si sve spreman učiniti za njih. Neka znaju. Neka to ne bude negdje u zraku, neka bude izrečeno. Zahvali Bogu za sve. Živi život kakav je On planirao za nas. Iskoristi svaki dan kao da ti je posljednji i jednom ćeš biti u pravu. Tada će cijeli tvoj život preletiti pred tvojim očima kao film, svaki tvoj trenutak, svaka riječ, svaka stvar koju si učinio odmotat će se pred tobom... i danas odlučuješ hoće li se isplatiti taj film gledati. Učini sve što je do tebe da se isplati. I zapamti: jedno „volim te“ može biti zauvijek.
Nema komentara:
Objavi komentar