On će ispuniti želje tvoga srca

Ne volim kišne dane. Volim sunce i toplo vrijeme. Kad mogu šetati, voziti bicikl ili jednostavno sjediti na balkonu i uživati. Dok pada kiša samo sanjam svoj krevet, dekicu i spavanje po cijele dane. Znate onaj trenutak kad se ušuškate u krevet, izgubite negdje u jorganu i jednostavno se isključite. Spavate, sanjate i život je lijep. :) Ali postoje i dani kada sve to pada u vodu jer, jednostavno, nemaš kad spavati unatoč tome što kiša pada i spava ti se. E pa, danas je takav dan. Sjedim na poslu, radim neku papirologiju, a ne mogu se skoncentrirati nikako. Pogledam povremeno van, kiša pada. Ja sam daleko od kreveta, ali za divno čudo baš sam dobre volje. Razmišljam o nekim stvarima koje mi se motaju po glavi u zadnje vrijeme i izgubim se u svojim mislima.

Ne znam kako vi, ali ja sam osoba koja ima tonu želja. Neuništivi sam optimist i sanjar. Stalno sanjarim o budućnosti, o ispunjenom životu i istinskoj sreći. Želim topli dom pun ljubavi i radosti. Želim biti mama, imati punu kuću djece koja imaju djetinjstvo za pamćenje. Želim voljeti svog muža do zadnjeg daha, kao što ga volim sada. Želim putovati. Želim biti blizu svima koje volim. Želim služiti ljudima. Želim radost. Želim nasmijana lica. Želim svoj vrt pun jagoda. I psa. Želim, želim, želim… Rekla sam vam, tonu želja imam. I stalno maštarim, razmišljam, planiram. Sve te želje me usmjeravaju u kojem smjeru da idem, za koje stvari da se molim, čemu da se učim. I želje su dobre. Trebamo željeti i sanjati.

Kad sam bila mala htjela sam biti doktorica ili učiteljica. Imala sam želju služiti ljudima i pomoći im da budu sretni. Poslije sam poželjela biti policajka. Da mogu trčati za nekim i onda onako teatralno preskakati ograde kao prava, uloviti krivce i vidjeti pravdu ostvarenu. Danas kad zamislim scenu kako preskačem neku ogradu shvatim kako je Bog milostiv, jer ne ispunjava baš svaku želju koju poželimo ( If you know what I mean :) ). Baka mi je predlagala da budem pilot. Sad sam se toga sjetila i morala sam spomenuti. Baka nikako nije shvaćala zašto toliko bježim od tog posla. „ Pa toga se uvijek traži“. Svaki put se nasmijem kad se sjetim. Baka legenda.

Zapravo je cijeli život u meni bila želja da ljudi budu sigurni, zdravi, pravedni, ispravni i sretni. ( ovo „sigurni“ isključuje mene kao pilota, definitivno). Htjela sam da svijet bude lijepo mjesto i sanjarila o tome, iako sam imala samo 4-5-6 godina. Vjerovala sam da život stvarno može biti lijep. Kako sam rasla, postajala sam sve svjesnija Boga. Shvatila sam da ću, ako budem imala Njega, imati i sve to. I ta me činjenica brutalno radovala i raduje me i dalje. Otkrila sam još kao dijete da, ako čovjek ima Boga, ima sigurnost, ima mir, ima život, ima pravednost, ima nadu, ima radost…Aaaaaaa! Predobro. Čovjek stvarno može imati sve što sam sanjala. To stvarno postoji na ovom svijetu. Život stvarno može biti lijep. Evo sad se ježim kad pomislim da je to istina. I dalje sam ono malo dijete unutar sebe. Čovjek može biti sretan, ako ima Boga. Wow! Tada sam, ne sjećam se koliko sam točno godina imala, odlučila: ja želim služiti Bogu. To je postala najveća želja mog srca. Želim da svi imaju Njega i da Ga poznaju i da pričaju s Njim i slušaju Ga i vide kako je dobar. Želim raditi što god  On želi, bez obzira bila doktor, učitelj, policajac ili domaćica. Želim služiti Njemu. Jer znam da mu mogu služiti svojim životom, jednim razgovorom, zagrljajem i ohrabrenjem. Naučila sam da mu mogu služiti tamo gdje jesam, s onim što imam. I počela sam planirati svoj život na taj način. Vrlo sam se rano uključila u rad Crkve, radila sam što mogu. Počela sam pričati mojim vršnjacima o Bogu. Vidjeli su da sam drugačija i nisu uvijek to prihvaćali dobro. Puno stvari sam žrtvovala, gledajući neki dalji cilj, koji je većini ljudi u mojim godinama bio smiješan. Imala sam neke svoje stavove koje sam slijedila i zbog tog često bila „isključena“ iz društva. Nije uvijek bilo lako. Nekada mi je došlo da odustanem od svih snova i nadanja i prepustim se kolotečini života, ali onaj unutarnji glasić mi  nije dao. Samo bih se sjetila Boga i svega što je učinio za mene i odmah sam znala da se sve događa s razlogom. Znala sam da sve što žrtvujem će Bog vratiti na ovaj ili onaj način. Znala sam da s Njim ne mogu biti na gubitku. Roditelji su mi svojim primjerom pokazali da se isplati žrtvovati svoj život, za druge (za Boga) i da On uvijek vraća. I silno sam vjerovala u to. Tako sam jako puno vremena provodila u Crkvi, bila s kršćanima, išla na službe, pjevala, sa 13 godina završila Biblijsku školu itd. Ne pišem ovo da se hvalim, da sam se htjela hvaliti hvalila bih se puno ranije ( :P ) želim samo povući paralelu. U isto to vrijeme moji su vršnjaci bili na igralištu, trenirali, igrali se, bili zajedno, neki prijatelji stariji od mene su već izlazili, imali cure/dečke… i činilo se kao da sam ja ta koja je na gubitku. Kao da živim dosadan život u kojem je sve uvijek isto. Nisu samo oni to mislili, nekada se taj osjećaj javljao i meni. Kao da sam ja ta koja se treba loše osjećati zbog načina na koji živi. Ali ja sam uvijek bila sretna. I kada bi došli teški trenutci, brzo bi prošli, jer sam unutar sebe uvijek bila sretna i ispunjena. Ne zbog onoga što činim već zbog Boga kojeg imam. Svaki put bih se samo sjetila da mi je najveća želja služiti Njemu i da me sve što činim oprema upravo za to. I znam da je Bog vidio moj iskreni stav srca jer je kroz ostatak moga života to potvrdio. I zahvalna sam Mu što me uvijek držao blizu sebe i sačuvao od mnogih stvari. Bez Njega nikad ne bih živjela tako kako jesam.

Bližio se kraj osmog razreda i upis u srednju školu. Ja sam bila dobar učenik, ali nisam imala baš ono savršene ocjene da mogu upisati što god želim. Odlučila sam se da ću upisati opću gimnaziju, iako sam se toga  bojala. Bojala sam se jer poslije toga trebam ići na faks, a razmišljanje o faksu mi je bilo predaleko. Ali se škola činila ok, puno prijatelja je išlo u nju, pa ću i ja. Kasnije sam mozgala i skužila da bih mogla nešto malo lakše od toga, pa sam se odlučila upisati ekonomsku. Činila se isto kao dobra škola, imaš dobro zvanje, a nije tako teška. Odjednom se u svim tim mojim previranjima pojavila neka želja koju nisam znala objasniti. Pojavila se želja da upišem medicinsku školu i postanem medicinska sestra. Za tu školu nisam imala uvjete niti ocijene, ali je ta želja koja se meni činila kao da je s neba pala    ( a očito i je, doslovno :) ) bila toliko jaka da je očito to bilo to. Da ne ulazim u detalje, ljudskim očima činilo se nemoguće da upadnem u tu školu. Unatoč svim mojim naporima i željama, tamo nije bilo mjesta za mene. I to mi je jasno pokazano više puta. Ali, eto mene danas u plavoj uniformi, radim kao medicinska sestra i imam ogromno svjedočanstvo koje vam mogu ispričati drugom prilikom, ako budete htjeli.

Jedna od najvećih želja u mom životu bila je da se udam mlada. Uvijek sam govorila da ću se udat' s 19. To se nekako uklapalo u cijelu viziju mog života, da služim Bogu i ljudima i stvaram dom u kojem će uvijek svi bit dobrodošli. Al' sam htjela imati nekoga s kim ću to sve dijeliti. Želja mi je bila da upoznam „mr. pravog“ sa 15-16 godina, da budemo zajedno par godina, dio odrastanja provedemo zajedno i onda se mladi vjenčamo ( sve ovo možete provjeriti s ljudima koji su mi bliski ;)) Da opet skratim, mog sam dragog upoznala kada sam imala 16 godina, on je imao 17. Puno smo vremena proveli zajedno, puno toga učili, uživali i imali super vezu kojoj su se mnogi divili. Nakon 3,5 godine veze smo se vjenčali. Ja sam imala 20, a on 21. Imali smo svatove kakve nisam mogla sanjati ni očekivati i sve je bilo potpuno izvan moje kontrole – predobro.Ne može bolje. Sad imamo još bolji brak i baš nam je super. :)

Automatski kako sam se htjela udati mlada, računala sam i s tim da želim što prije početi raditi. Htjela sam biti samostalna i početi stvarati svoj život. Nije mi bilo bitno gdje ću raditi i što ću raditi, samo sam htjela zaraditi „sama svoj kruh“. Završila sam školu 01.06., 15.06. sam dobila posao u struci i 01.07. počela raditi.

Da rezimiram, imam 21 godinu. U braku sam 7 mjeseci sa osobom koja je ljubav mog života, radim kao medicinska sestra  i  imam samostalan život.  Sada sam izdvojila samo 3 „velike“ stvari koje su se dogodile u mom životu, uz to još ima hrrrrrpa sitnica koje se svakodnevno događaju. Ali želim vam nešto reći.

Da se sve ovo nije dogodilo onako kako sam željela, moje srce bi i dalje bilo vjerno Bogu i čeznulo za tim da služi Njemu. Nije se svaka želja moga srca ostvarila i sad sam zahvalna Bogu što nije, jer vidim da On vidi dalje od mene. Unatoč tome što imam i muža i posao i svoj neki život, On je i dalje moja najveća radost. Da sve to nemam, svejedno bih bila radosna jer imam Njega. I došla sam do te spoznaje kroz mnoge stvari koje se događaju. Da se ne znam što dogodi, da sve iščezne i nestane, da se sve sruši… Ja imam Boga i zato imam nadu i radost. Zato imam razlog za život. I dalje imam viziju za kojom idem – mogu služiti Njemu tamo gdje jesam i s onim što imam. I dalje imam najvažnije, a to je On. A kada je On najvažniji u našim životima, onda sve drugo sjeda na svoje mjesto. To mi je pokazao kroz sve stvari koje mi je dao. Pokazao mi je da sve što sam žrtvovala za Njega se itekako isplatilo. Ja sam živi primjer toga i želim te svojim primjerom ohrabriti. Postoje želje u tvom srcu koje nitko ne može ostvariti. Možda neke ljudi ne razumiju. Postoje stvari za kojima čezneš, ali kada ih ne dobiješ se razočaraš. Želiš, a ne možeš. Sanjaš, ali se ništa ne događa. Postoji netko. Postoji jedan koji je sanjao mene i tebe, koji je uložio svoj život da mu se san ostvari. Jedan koji želi ostvariti tvoje snove. Ili te želi sačuvati od tvojih snova. Jedan kojemu ništa nije nemoguće. On te poziva da mu sve svoje predaš. Svaku želju, misao, potrebu, svaki san… i da Njega učiniš najvažnijim. To je Isus. On te zove da se zaljubiš u Njega, a onda ćeš imati sve što trebaš i više od toga. Puno više. Jer On zna najbolje i vodi naše korake. On nas usmjerava. On nas uči. On nam otkriva da smo sretni i ako nemamo ništa, a imamo Njega. On nije automat za ispunavanje želja, kao sto mnogi shvaćaju, ali vidi tvoje srce i stalo mu je da budes sretan. I želi te učiniti sretnim. On daje sunce i daje kišu. I koliko god ja ne volim kišu i ne želim, On ju je dao. Zbog onih koji ju vole, zbog onih kojima je potrebna i zbog tebe. Jer da nema kiše ja bi bila vani i ne bih ovo pisala. I možda ti ne bi nikada pročitao i shvatio da On zna najbolje. Neka sva tvoja radost bude Isus i On će ispuniti želje tvoga srca. Obećao je u svojoj Riječi ( psalam 37:4) Vjeruj mu. Isplati se. :)))

Bokić do idućeg posta ili idućeg kišnog dana! :D