Ako Bog postoji, zašto ne učini nešto?!?

Otvorimo li bilo koji medijski portal ovih dana bombardirat će nas crnom kronikom, tragedijama, nesretnim sudbinama, ekonomskim katastrofama ili pak potpunim krahovima određenih društava. Počnemo li ih listati, malo po malo počet će izjedati našu nutrinu, zbog stanja u kojem se svijet trenutno nalazi. Teroristički napadi postali su svakodnevica. Sirijci su okupirali Europu sa svih strana, strahuje se kada će i gdje koji izazvati ponovni napad. Bolesti se šire kao kuga, od raka u Hrvatskoj umire svaka četvrta osoba. Pojedini djelovi zemlje su bez hrane, vode, struje, bez ikakvih normalnih uvjeta za život. Pola svijeta je u ratu. Svake 3 sekunde netko  na Zemlji umre od gladi. Pojedina afrička plemena potpuno izumiru. Velikani se prepiru i razbacuju, a narod pati. Ljudi gube domove zbog glupih kredita, oduzimaju si živote zbog švicarca i odabiru život bez potomaka zbog straha od budućnosti. Napuštaju svoje najdraže i odlaze za boljim životom, koji im je obećan. Ali do kad? Svijet je u banani.

Sjediš tako u svojoj sobi, čitaš sve te vijesti i postaješ zbunjen, uplašen, isfrustiran, žalostan i bijesan. Ne razumiješ zašto? Zašto ljudi pate? Zašto je svijet nepravedan?

S jedne strane vidiš toliko patnje i bola, a s druge strane nepotrebne prepirke i ratove izazvane religijom. S jedne strane vidiš ljude koji su jadni i traže bilo  kakvu pomoć da prežive, a s druge strane one koji u ime vjere u nekog boga ( s razlogom je “b” malo ) oduzimaju život i onima koji ga još imaju.  Tu ti se tek javlja gorčina koja počinje izgarati u tebi. Gorčina upravo prema religiji, upravo prema tim ljudima, upravo prema TOM bogu koji je tako nepravedan i licemjeran. I tu zatvaraš svoje srce. I ne čuješ više. I ne vidiš.

Ja ti danas neću reći nešto čime te želim “pobiti”, jer ti nemam potrebu soliti pamet. Neću ti ni reći kako si u krivu, bez da do tog zaključka sam dođeš. Neću ti reći kako si zbog toga što imaš takvo mišljenje manje važan od mene i prljavi grešnik koji “ne zaslužuje ništa bolje”. Neću ni braniti tog boga kojeg toliko mrziš, jer njemu nema pomoći. A pravom Bogu branitelj ne treba. On sam sebe “brani” i dokazuje.

Možda sam te zbunila sa malim i velikim “B”, ali je prilično jednostavno. Postoji Bog – jedan jedini Bog koji se objavio na određeni način na koji se i danas objavljuje. Postoje i mnogi bogovi, koje ljudi positovjetuju s Bogom iako oni nemaju veze s Njim. Tako će mnogi ubijati u ime Boga, osuđivati, proglašavati ljude nedostojnima i pokvarenima, odbacivati ih i etiketirati kao grešnike. Da vam odmah kažem, pravi Bog nema NIKAKVE veze s tim!!! Ljudi sve to rade u ime boga ili bogova koje su si oni stvorili u svojim umovima i u svojim religijama. Sve to rade u ime bogova koje su oni oblikovali po svojim željama, koje su spustili na svoju razinu i na razinu koju oni mogu razumjeti. Sve to rade u ime zla, a onda to pripisuju pravom Bogu i zbunjuju narod koji istinski traži Boga, ali se ogorči prije nego što ga nađe. Pravi Bog je dobar. I sve što On radi je dobro.

Pravog Boga se ne može naučiti. Ne može se odraditi 101 stvar da se dođe do Njega, pa da se za to može stvoriti nekakva šema. Ne može Ga se dobiti time što smo u nečemu rođeni ili time što pripadamo nekoj nacionalnosti. Ne može Ga se se naslijediti od roditelja niti zaslužiti. Njega se mora upoznati. Osobno. Istinski. Intimno.

Usudim se reći kako veliki dio svijeta koji tvrdi da poznaje Boga, zapravo ne zna ništa o Njemu. Tvrde da u ime Njega nešto rade, sasvim hrabri i uvjereni, a kada legnu navečer u krevet ni sami ne znaju u što vjeruju.  Sve što znaju o Njemu, znaju zato što im je to netko drugi rekao. Ili ih je netko to naučio. Može li mene netko poznavati iz priča koje mu je ispričala njegova mama, koje je njoj ispričala njegova baka jer je tako čula od njegove prabake? Naravno da ne. Zapravo zvuči prilično apsurdno. Isto je i s Bogom. Ti osobno Ga moraš upoznati, da bi onda u ime Njega nešto mogao i činiti. A onda sigurno nećeš ubijati, mrziti i prezirati druge. Sigurno. A oni koji ne poznaju Boga, sve rade u ime nekih drugih bogova, a ne u Njegovo ime.

Kada upoznaš Boga osobno, onda imaš priliku čuti od Njega ono što je Njegova volja. Onda shvaćaš da je On taj koji u ovaj svijet šalje ljude kroz koje će donositi nadu, život, zdravlje i sve suprotno onome što se u svijetu događa. Onda se ne pitaš “zašto Bog nešto ne učini?” kada svaki dan vidiš da On nešto čini.

Često slušam ljude koji optužuju Boga zbog stvari koje se događaju u svijetu. Optužuju Njega kako dopušta sve, kako je nepravedan i dopušta da se jedni kupaju u zlatu dok drugi jedva imaju za šaku riže. Optužuju ga kako je Bog koji nema ljubavi i koji pasivno sjedi na nebu i podsmjehuje se. I kako je licemjeran. I kako ne čuje vapaje jadnog naroda. Optužuju Ga da je nemilosrdan. I da mu nije stalo. Složit ću se s vama, bog stvarno možda je ovakav. Ali ne pravi Bog, već onaj bog kojeg je religija stvorila. Onaj bog kojeg je svijet stvorio. Onaj bog kojeg si možda ti u glavi stvorio. Pravi Bog nije takav. Znaš kako znam? Upoznala sam Ga! I iskusila da nije takav. Jer da je On Bog kojem nije stalo ne bi se obratio na vapaje dvoje mladih ljudi sa smrtno bolesim djetetom i promijenio im živote. Da je On pasivan Bog koji samo sjedi na nebu, nebi saslušao molitvu djeteta starog 10 godina i uklonio kvrgu s moje noge zbog koje sam trebala na operacijski stol. Da je On Bog koji ne mari za nas, ne bi moj brat danas bio živ i zdrav nakon svih dijagnoza koje su upućivale na eventualno preživljavanje i, u najboljem slučaju, doživotnu paralizu. Da je On neki tamo daleki Bog ne bi ja danas pisala ovo. O, vjeruj mi da ne bi. Ako te zanima zašto - pitaj me, ispričat ću ti.

Pravi Bog nije pasivan. I ne dopušta sve ovo što se događa u svijetu. Pravi Bog se bori protiv toga i svaki dan  obnavlja. Ljude, sela, gradove, države. Samo, znaš šta je problem u svemu tome? Što te medijski portali neće obavijestiti o svemu tome. Neće ti ispričati o tome kako u istim zemljama gdje se događaju ratovi, svakodnevno hrrrrpa MUSLIMANA upoznaje pravog Boga. Neće ti reći kako se u Africi po par milijuna ljudi skupi na jednom mjestu i kako Bog među njima čini velika čudesa. Kako mnogi ustaju iz invalidskih kolica, bivaju iscjeljeni, kako su brakovi obnovljeni, srca ozdravljena. Kako mnogi nalaze nadu i mir na ovome svijetu. I postaju sretni. U Africi, da, u Africi! Ista ta Afrika priča svjedočanstva kako su cijela sela od par tisuća ljudi u nekoliko dana iscjeljena od side, koja je medicinski neizlječiva. U Kini u kojoj je kršćanstvo zabranjeno, Bog svakodnevno dotiče mnoge ljude koji predaju svoje živote Njemu. Tamo postoje ogromne Crkve koje se sastaju i zajedno slave Boga, skrivajući se od vlasti. Mislite da bi to radili da stvarno nisu nešto iskusili? Stvarno mislite? Postoje mnoga svjedočanstva ljudi koji su upoznali pravog Boga tamo gdje su ga najmanje očekivali – u džamijama, indijskim svetištima, budističkim hramovima itd. Nisu Ga ni tražili, ali su Ga našli. Jer su im srca bila iskrena. Samo nisu znali koga traže. Ne čini se baš kao pasivan Bog, ha? Postoje mnoga svjedočastva ljudi progonjenih zbog svoje vjere koje je Bog oslobađao iz zatvora i tamnica na tako čudesne i nevjerojatne načine. Postoje mnogi ateisti koji danas vjeruju u Boga. Isto tako i mnogi sotonisti koji su ga pljuvali i prezirali, danas Mu služe. Postoje mnoga svjedočanstva ljudi koje je Bog iscijelio od raznih bolesti. Od bolesti koje su neizlječive. To svjedoče ljudi od kojih je medicina odustala. I ti ljudi su stvarni. U svijetu. U Hrvatskoj. U Osijeku. Možeš ih naći i pitati. Mogu ti posvjedočiti. Bog radi. I ne stoji i ne gleda svijet kako se pati. On vidi patnju svijeta i suosjeća. I šalje ljude kroz koje će On djelovati. I sam dolazi. I mijenja stvari. Iz trenutka u trenutak.

Ove stvari o Bogu nisu baš popularne stvari o kojima se priča. To je zato što ga ne poznajemo. Da smo mi kršćanska zemlja, kao što se predstavljamo, naši bi portali itekako pisali o tome. Jer je u Kršćanstvu jedino On bitan. U religiji je sve drugo bitno. Tko je koje nacionalnosti, tko kako izgleda, tko što vjeruje, tko je što obavio... S tim ja odbijam imati veze. Što se toga boga tiče - i ja sam potpuni ateist. Ne trebam takvog boga niti želim vjerovati u njega. Ali što se pravog Boga tiče, spremna sam učiniti što god On traži od mene da u ovaj svijet donesem Njegovu ljubav. Pravi Bog postoji. I nije pasivan. Djeluje. Oooo, itekako djeluje. I voli ovaj svijet. Voli svaku osobu na ovom svijetu, bez obzira tko ili što je ona. I ona priča “sve je to isti Bog samo ga svatko doživljava na drugi način” baš i ne prolazi. Pravi Bog je jedan, a bogova ima puno. Pravi Bog nema puno oblika, utjelovljenja, izričaja i objava. Pravi Bog je jedinstvena osoba, kao ja i ti. Osoba koju trebamo upoznati. I slijediti. Pravi Bog nam je dao ime po kojem ćemo Ga prepoznati. Isus.

Priča o baki

Napisano 07. svibnja 2015.

Baš mi fali moja baka. Osjećam se kao da ju već godinama nisam vidjela iako je nema tek nekoliko tjedana...Pukne me ovako nostalgija, sjetim se svih trenutaka u kojim smo bile zajedno i preleti mi tisuću scena kroz glavu u trenutku. Konzum, plaćanje režija, odlazak po mirovinu, shopping u portanovi, putovanje busom, ljubljenje prije škole, zeleni kaput, tržnica, burek poslije 8, mahanje iz busa i bakin pogled s prozora…Mogla bi nabrajati do preksutra, ali ne želim jer ću vas udaviti stvarima koje nisu toliko bitne...a i gutam knedle. Sve su to mjesta i stvari koje kad pogledam vidim nju. I sjetim se. I plačem. Ali sam i sretna. Jer smo bile prijateljice, jer smo puno vremena provele skupa. Jer je bila moja baka, posebna. Ali fali. Baš fali. 
Nedavno sam vam rekla da radim istraživanje. Istraživanje je bilo na temu tipa „što bi napravili da znate da vam je danas posljednji dan života“. Nisam ga radila iz nekog posebnog razloga, radila sam ga za sebe, jer sam htjela dokazati jednu stvar u koju vjerujem već jako dugo, iako mi se stalno nameće drugačiji stav. Htjela sam dokazati sama sebi ( a onda i drugima ) da su ljudi nešto najdragocjenije što imamo i da smo svjesni toga. I uspjela sam. Svi koji ste se uključili, a bilo vas je dosta, napisali ste da bi proveli taj dan sa svojim najdražima, da bi im rekli da ih volite, da bi im se ispričali za sve loše trenutke i teške dane... Nitko od vas nije napisao da bi otišao u Ameriku, kupio novi auto, spavo sa Brad Pittom ili popio gajbu piva. Sve su to zapravo maske iza kojih skrivamo pravog „sebe“ Nekako kad se suočimo sa životom i smrću, sa vječnošću postajemo svjesni da su sve to drugorazredne stvari. I da jedino što nam je u životu važno su ljudi. A zašto im onda toliko malo pažnje u svom životu dajemo? U međuvremenu dogodila se smrt moje bake i jedna situacija koja će mi zauvijek ostati u sjećanju. Situaciju koja me naučila jednu stvar o kojoj sam razmišljala zadnjih nekoliko mjeseci. Želim ju podjeliti s vama.
Baka i ja samo imale nekako poseban odnos. Još od malih nogu smo provodile puno vremena zajedno, jer me ona često čuvala. Kako je brat bio bolestan i roditelji su bili zauzeti oko njega, baka je bila dadilja i ona s kojom sam provodila glavninu vremena. Baka je cijeli život bila nepismena. Imala je  2-3 razreda škole, nije puno znala, nije puno imala za dati, ali je uvijek davala sve što je imala... I znala je voljeti. Bila je vjerna i kako sam ja odrastala, tako smo nas dvije postale povezanije i postojalo je puno više stvari u kojima mogu biti pomoć baki, kao što je ona bila meni. Bile su to praktične stvari u kojima joj je trebala pomoć, jer jako puno toga nije razumjela, a sa starošću je i manje vidjela i čula... pa smo joj trebali mi. Postojala su vremena kad sam bila svaki dan kod nje, nakon jedne operacije živjela sam s njom tjedan dana i brinula se za nju, živjela je baka s nama jedno vrijeme... Hoću vam pokazati da smo bile jako povezane. Stvarno imam predivnih uspomena na baku. Ali jedna je posebna.
Baka je umrla u srijedu.  Hvala Bogu, bila je pokretna do zadnjeg trenutka, zdrava, nije se patila, jednostavno je u miru otišla Nebeskom Ocu. U nedjelju prije njezine smrti, bila je na ručku kod mojih, a poslije toga u crkvi. Tamo smo malo pričale prije službe, ništa posebno. Zagrlile se, dala mi je pusu i naravno, ponudila žvaku. Nakon službe smo slavili neki rođendan, tako da sam odmah odjurila u gajbu da ne propustim zabavu. Dok sam letila, putem sam vidjela baku kako odlazi kući silazeći niz stepenice. Ne znam što se u tom trenutku dogodilo u meni, samo se sjećam da me uhvatio tak neki osjećaj ljubavi prema njoj. I samo sam joj viknula sa stepenica: „Ej bako... volim ja tebe puno. I ljubim.“ Ona se onako usporeno okrenula prema meni, nasmijala se i rekla: „Volim i ja tebe, sine moj.“ Bila je baš slatka i iskrena. Vidjela sam da stvarno to misli i da stvarno volimo jedna drugu. Kasnije se ispostavilo da je to bio zadnji put kada sam vidjela moju baku... Kad sam u srijedu saznala da je baka umrla, nisam se ni sjetila ovoga. Bila sam šokirana, zbunjena, tužna. Legla sam u krevet i zamolila Boga: „molim te, prisjeti me trenutaka i stvari koje sam zaboravila, želim imati uspomene na baku“ i odmah mi je ova scena došla u glavu. U tom trenutku sam se rasplakala kao beba i u cijeloj toj žalosti me uhvatila tako neka radost. Zato što sam mojoj baki uspjela reći da ju volim. Uspjela sam joj reći ono što osjećam. Zato što je znala da volim biti s njom, da volim nju. Zato što je baka do zadnjeg trena znala da ima posebno mjesto u mom srcu. To nije ostala samo pretpostavka, bila je sigurna jer sam joj to "volim te" izrekla. A njeno "i ja tebe sine moj" ostaje zauvijek upisano u meni. Toliko mi ta jedna rečenica znači da vam to ne mogu opisati. Definitivno scena koju ću zauvijek nositi u srcu. Nešto posebno, što znam da rijetki imaju... Da se rastaneš s nekim na takav način. Vjerujem da je to milost Božja, da time okruni sve godine našeg zajedništva i ljubavi.
Pišem ovo jer vam želim reći slijedeću stvar: možda danas nije zadnji dan vašeg života, a možda i je. Možda je posljednji dan života nekog vašeg bližnjeg. Biblija nas uči da „sutra nikome nije obećano“. Ne znamo što sutra donosi i hoćemo li imati prilike koje danas imamo. Ne znamo hoćemo li biti okruženi nama dragim ljudima i hoćemo li gledati njihov smijeh. Ne znamo hoćemo im moći reći ono što osjećamo, ono što im toliko želimo reći... a šutimo. Danas je dan koji imamo. Ovaj trenutak je trenutak koji imamo. Iskoristimo ga da kažemo svojima da ih volimo. Da zagrlimo svoju ljubav, da poljubimo mamu. Da se družimo s bratom, tatom i sestrama. Da pričamo s prijateljima i stvaramo uspomene. Iskoristimo trenutke da ulažemo u ono što nam je dragocjeno -  u ljude koji su oko nas. Bog nam ih je dao. Bog je meni dao baku i sve ostale. I nema veće radosti nego kad mogu s njima provesti vrijeme i djeliti svoje srce. Nemojmo trčati za nebitnim stvarima koje nas vesele na trenutke, ako nas uopće i vesele. Nije bitno bogatstvo, nije bitan ugled, nije bitan uspjeh i slava, kao ni život u kojem si haj jer si pijan i ne znaš za sebe... bitne su osobe. Bitni su osmijesi, zagrljaji, sjaj u očima, radost u srcu i ona ljubav koju osjetiš kada nekoga baš baš baš voliš. Bitno je reći ono što osjećaš, da tako ostane zapisano... u nečijem srcu, na nečijem lice, u nečijem životu. Naučila sam na svojoj koži da jedno „volim te“ može puno značiti. Da jedno „volim te“ može smiriti srce i donijeti radost kada si tužan. Jedno „volim te“ može biti najljepša uspomena koju ćeš imati. Jedno „volim te“ može biti zauvijek i ostati kao trajna veza do ponovnog susreta. Jedno „volim te“ može potpuno promijeniti perspektivu svega. Pokloni ga. Pokloni svoje srce i izlij ga pred onima koji ti znače. Reci ono što osjećaš, ne propuštaj prilike. Dopusti srcu da se raduje i vodi te kroz život. Reci ljudima koliko si zahvalan i sretan što ih imaš. Reci im da su dar od Boga za tebe. Reci im da su ti najvažniji. Reci im što si sve spreman učiniti za njih. Neka znaju. Neka to ne bude negdje u zraku, neka bude izrečeno. Zahvali Bogu za sve. Živi život kakav je On planirao za nas. Iskoristi svaki dan kao da ti je posljednji i jednom ćeš biti u pravu. Tada će cijeli tvoj život preletiti pred tvojim očima kao film, svaki tvoj trenutak, svaka riječ, svaka stvar koju si učinio odmotat će se pred tobom... i danas odlučuješ hoće li se isplatiti taj film gledati. Učini sve što je do tebe da se isplati. I zapamti: jedno „volim te“ može biti zauvijek.
 

On će ispuniti želje tvoga srca

Ne volim kišne dane. Volim sunce i toplo vrijeme. Kad mogu šetati, voziti bicikl ili jednostavno sjediti na balkonu i uživati. Dok pada kiša samo sanjam svoj krevet, dekicu i spavanje po cijele dane. Znate onaj trenutak kad se ušuškate u krevet, izgubite negdje u jorganu i jednostavno se isključite. Spavate, sanjate i život je lijep. :) Ali postoje i dani kada sve to pada u vodu jer, jednostavno, nemaš kad spavati unatoč tome što kiša pada i spava ti se. E pa, danas je takav dan. Sjedim na poslu, radim neku papirologiju, a ne mogu se skoncentrirati nikako. Pogledam povremeno van, kiša pada. Ja sam daleko od kreveta, ali za divno čudo baš sam dobre volje. Razmišljam o nekim stvarima koje mi se motaju po glavi u zadnje vrijeme i izgubim se u svojim mislima.

Ne znam kako vi, ali ja sam osoba koja ima tonu želja. Neuništivi sam optimist i sanjar. Stalno sanjarim o budućnosti, o ispunjenom životu i istinskoj sreći. Želim topli dom pun ljubavi i radosti. Želim biti mama, imati punu kuću djece koja imaju djetinjstvo za pamćenje. Želim voljeti svog muža do zadnjeg daha, kao što ga volim sada. Želim putovati. Želim biti blizu svima koje volim. Želim služiti ljudima. Želim radost. Želim nasmijana lica. Želim svoj vrt pun jagoda. I psa. Želim, želim, želim… Rekla sam vam, tonu želja imam. I stalno maštarim, razmišljam, planiram. Sve te želje me usmjeravaju u kojem smjeru da idem, za koje stvari da se molim, čemu da se učim. I želje su dobre. Trebamo željeti i sanjati.

Kad sam bila mala htjela sam biti doktorica ili učiteljica. Imala sam želju služiti ljudima i pomoći im da budu sretni. Poslije sam poželjela biti policajka. Da mogu trčati za nekim i onda onako teatralno preskakati ograde kao prava, uloviti krivce i vidjeti pravdu ostvarenu. Danas kad zamislim scenu kako preskačem neku ogradu shvatim kako je Bog milostiv, jer ne ispunjava baš svaku želju koju poželimo ( If you know what I mean :) ). Baka mi je predlagala da budem pilot. Sad sam se toga sjetila i morala sam spomenuti. Baka nikako nije shvaćala zašto toliko bježim od tog posla. „ Pa toga se uvijek traži“. Svaki put se nasmijem kad se sjetim. Baka legenda.

Zapravo je cijeli život u meni bila želja da ljudi budu sigurni, zdravi, pravedni, ispravni i sretni. ( ovo „sigurni“ isključuje mene kao pilota, definitivno). Htjela sam da svijet bude lijepo mjesto i sanjarila o tome, iako sam imala samo 4-5-6 godina. Vjerovala sam da život stvarno može biti lijep. Kako sam rasla, postajala sam sve svjesnija Boga. Shvatila sam da ću, ako budem imala Njega, imati i sve to. I ta me činjenica brutalno radovala i raduje me i dalje. Otkrila sam još kao dijete da, ako čovjek ima Boga, ima sigurnost, ima mir, ima život, ima pravednost, ima nadu, ima radost…Aaaaaaa! Predobro. Čovjek stvarno može imati sve što sam sanjala. To stvarno postoji na ovom svijetu. Život stvarno može biti lijep. Evo sad se ježim kad pomislim da je to istina. I dalje sam ono malo dijete unutar sebe. Čovjek može biti sretan, ako ima Boga. Wow! Tada sam, ne sjećam se koliko sam točno godina imala, odlučila: ja želim služiti Bogu. To je postala najveća želja mog srca. Želim da svi imaju Njega i da Ga poznaju i da pričaju s Njim i slušaju Ga i vide kako je dobar. Želim raditi što god  On želi, bez obzira bila doktor, učitelj, policajac ili domaćica. Želim služiti Njemu. Jer znam da mu mogu služiti svojim životom, jednim razgovorom, zagrljajem i ohrabrenjem. Naučila sam da mu mogu služiti tamo gdje jesam, s onim što imam. I počela sam planirati svoj život na taj način. Vrlo sam se rano uključila u rad Crkve, radila sam što mogu. Počela sam pričati mojim vršnjacima o Bogu. Vidjeli su da sam drugačija i nisu uvijek to prihvaćali dobro. Puno stvari sam žrtvovala, gledajući neki dalji cilj, koji je većini ljudi u mojim godinama bio smiješan. Imala sam neke svoje stavove koje sam slijedila i zbog tog često bila „isključena“ iz društva. Nije uvijek bilo lako. Nekada mi je došlo da odustanem od svih snova i nadanja i prepustim se kolotečini života, ali onaj unutarnji glasić mi  nije dao. Samo bih se sjetila Boga i svega što je učinio za mene i odmah sam znala da se sve događa s razlogom. Znala sam da sve što žrtvujem će Bog vratiti na ovaj ili onaj način. Znala sam da s Njim ne mogu biti na gubitku. Roditelji su mi svojim primjerom pokazali da se isplati žrtvovati svoj život, za druge (za Boga) i da On uvijek vraća. I silno sam vjerovala u to. Tako sam jako puno vremena provodila u Crkvi, bila s kršćanima, išla na službe, pjevala, sa 13 godina završila Biblijsku školu itd. Ne pišem ovo da se hvalim, da sam se htjela hvaliti hvalila bih se puno ranije ( :P ) želim samo povući paralelu. U isto to vrijeme moji su vršnjaci bili na igralištu, trenirali, igrali se, bili zajedno, neki prijatelji stariji od mene su već izlazili, imali cure/dečke… i činilo se kao da sam ja ta koja je na gubitku. Kao da živim dosadan život u kojem je sve uvijek isto. Nisu samo oni to mislili, nekada se taj osjećaj javljao i meni. Kao da sam ja ta koja se treba loše osjećati zbog načina na koji živi. Ali ja sam uvijek bila sretna. I kada bi došli teški trenutci, brzo bi prošli, jer sam unutar sebe uvijek bila sretna i ispunjena. Ne zbog onoga što činim već zbog Boga kojeg imam. Svaki put bih se samo sjetila da mi je najveća želja služiti Njemu i da me sve što činim oprema upravo za to. I znam da je Bog vidio moj iskreni stav srca jer je kroz ostatak moga života to potvrdio. I zahvalna sam Mu što me uvijek držao blizu sebe i sačuvao od mnogih stvari. Bez Njega nikad ne bih živjela tako kako jesam.

Bližio se kraj osmog razreda i upis u srednju školu. Ja sam bila dobar učenik, ali nisam imala baš ono savršene ocjene da mogu upisati što god želim. Odlučila sam se da ću upisati opću gimnaziju, iako sam se toga  bojala. Bojala sam se jer poslije toga trebam ići na faks, a razmišljanje o faksu mi je bilo predaleko. Ali se škola činila ok, puno prijatelja je išlo u nju, pa ću i ja. Kasnije sam mozgala i skužila da bih mogla nešto malo lakše od toga, pa sam se odlučila upisati ekonomsku. Činila se isto kao dobra škola, imaš dobro zvanje, a nije tako teška. Odjednom se u svim tim mojim previranjima pojavila neka želja koju nisam znala objasniti. Pojavila se želja da upišem medicinsku školu i postanem medicinska sestra. Za tu školu nisam imala uvjete niti ocijene, ali je ta želja koja se meni činila kao da je s neba pala    ( a očito i je, doslovno :) ) bila toliko jaka da je očito to bilo to. Da ne ulazim u detalje, ljudskim očima činilo se nemoguće da upadnem u tu školu. Unatoč svim mojim naporima i željama, tamo nije bilo mjesta za mene. I to mi je jasno pokazano više puta. Ali, eto mene danas u plavoj uniformi, radim kao medicinska sestra i imam ogromno svjedočanstvo koje vam mogu ispričati drugom prilikom, ako budete htjeli.

Jedna od najvećih želja u mom životu bila je da se udam mlada. Uvijek sam govorila da ću se udat' s 19. To se nekako uklapalo u cijelu viziju mog života, da služim Bogu i ljudima i stvaram dom u kojem će uvijek svi bit dobrodošli. Al' sam htjela imati nekoga s kim ću to sve dijeliti. Želja mi je bila da upoznam „mr. pravog“ sa 15-16 godina, da budemo zajedno par godina, dio odrastanja provedemo zajedno i onda se mladi vjenčamo ( sve ovo možete provjeriti s ljudima koji su mi bliski ;)) Da opet skratim, mog sam dragog upoznala kada sam imala 16 godina, on je imao 17. Puno smo vremena proveli zajedno, puno toga učili, uživali i imali super vezu kojoj su se mnogi divili. Nakon 3,5 godine veze smo se vjenčali. Ja sam imala 20, a on 21. Imali smo svatove kakve nisam mogla sanjati ni očekivati i sve je bilo potpuno izvan moje kontrole – predobro.Ne može bolje. Sad imamo još bolji brak i baš nam je super. :)

Automatski kako sam se htjela udati mlada, računala sam i s tim da želim što prije početi raditi. Htjela sam biti samostalna i početi stvarati svoj život. Nije mi bilo bitno gdje ću raditi i što ću raditi, samo sam htjela zaraditi „sama svoj kruh“. Završila sam školu 01.06., 15.06. sam dobila posao u struci i 01.07. počela raditi.

Da rezimiram, imam 21 godinu. U braku sam 7 mjeseci sa osobom koja je ljubav mog života, radim kao medicinska sestra  i  imam samostalan život.  Sada sam izdvojila samo 3 „velike“ stvari koje su se dogodile u mom životu, uz to još ima hrrrrrpa sitnica koje se svakodnevno događaju. Ali želim vam nešto reći.

Da se sve ovo nije dogodilo onako kako sam željela, moje srce bi i dalje bilo vjerno Bogu i čeznulo za tim da služi Njemu. Nije se svaka želja moga srca ostvarila i sad sam zahvalna Bogu što nije, jer vidim da On vidi dalje od mene. Unatoč tome što imam i muža i posao i svoj neki život, On je i dalje moja najveća radost. Da sve to nemam, svejedno bih bila radosna jer imam Njega. I došla sam do te spoznaje kroz mnoge stvari koje se događaju. Da se ne znam što dogodi, da sve iščezne i nestane, da se sve sruši… Ja imam Boga i zato imam nadu i radost. Zato imam razlog za život. I dalje imam viziju za kojom idem – mogu služiti Njemu tamo gdje jesam i s onim što imam. I dalje imam najvažnije, a to je On. A kada je On najvažniji u našim životima, onda sve drugo sjeda na svoje mjesto. To mi je pokazao kroz sve stvari koje mi je dao. Pokazao mi je da sve što sam žrtvovala za Njega se itekako isplatilo. Ja sam živi primjer toga i želim te svojim primjerom ohrabriti. Postoje želje u tvom srcu koje nitko ne može ostvariti. Možda neke ljudi ne razumiju. Postoje stvari za kojima čezneš, ali kada ih ne dobiješ se razočaraš. Želiš, a ne možeš. Sanjaš, ali se ništa ne događa. Postoji netko. Postoji jedan koji je sanjao mene i tebe, koji je uložio svoj život da mu se san ostvari. Jedan koji želi ostvariti tvoje snove. Ili te želi sačuvati od tvojih snova. Jedan kojemu ništa nije nemoguće. On te poziva da mu sve svoje predaš. Svaku želju, misao, potrebu, svaki san… i da Njega učiniš najvažnijim. To je Isus. On te zove da se zaljubiš u Njega, a onda ćeš imati sve što trebaš i više od toga. Puno više. Jer On zna najbolje i vodi naše korake. On nas usmjerava. On nas uči. On nam otkriva da smo sretni i ako nemamo ništa, a imamo Njega. On nije automat za ispunavanje želja, kao sto mnogi shvaćaju, ali vidi tvoje srce i stalo mu je da budes sretan. I želi te učiniti sretnim. On daje sunce i daje kišu. I koliko god ja ne volim kišu i ne želim, On ju je dao. Zbog onih koji ju vole, zbog onih kojima je potrebna i zbog tebe. Jer da nema kiše ja bi bila vani i ne bih ovo pisala. I možda ti ne bi nikada pročitao i shvatio da On zna najbolje. Neka sva tvoja radost bude Isus i On će ispuniti želje tvoga srca. Obećao je u svojoj Riječi ( psalam 37:4) Vjeruj mu. Isplati se. :)))

Bokić do idućeg posta ili idućeg kišnog dana! :D

Priča o ljubavi koja je jača i od smrti

Bok svima i hvala vam što pratite moj blog! :)

Prvo želim s vama podjeliti priču koju sam napisala prije otprilike godinu dana.
Priča govori o životu mojih roditelja, mene i moje obitelji. Govori o Bogu koji je učinio čudo među nama. Govori o najvećoj ljubavi u Svemiru.
Vjerujem da će te, čitajući ovu priču, lakše razumjeti sve što ću pisati kasnije. Isus je živ! Promijenio je moj život i ispunio ga. Evo priče...  


PRIČA O LJUBAVI KOJA JE JAČA I OD SMRTI
(Napisano 30.svibnja 2015. u 04:14h)
 

Moji su se roditelji vjenčali 1985.godine. Iste te godine, 19.11. dobili su svoje prvo dijet - predivnog sina. Nazvali su ga Dario. Toga je trenutka njihov život dobio smisao, radost, ispunjenje…Dario je postao njihov svijet. Voljeli su ga više nego ikoga! Bio je miljenik, ne samo njima već i svima koji su ga poznavali. Čudo malo. Bio je poseban, kažu… i tako je rastao. Rastao je uz oba roditelja, u jednom malom baranjskom selu. Imali su oni, rekao bi čovjek, lijep život. Roditelji se nisu uvijek slagali u svemu, bilo je tu nesuglasica i svađic, ali postojao je netko zbog koga se isplatilo sve pretrpjeti – Dario. Njihova najveća radost u mnogim trenucima.

Došao je rat i sve što on nosi. Stanje u zemlji je bilo depresivno, sve je bilo sivo, tužno, pusto… Ali oni nisu odustajali. Radovali su se životu zbog njihovog jedinog sina, najvoljenijeg na svijetu, koji je njihov svijet svakog dana ispunjavao šarenilom, bez obzira na sivilo oko njih.  27.11.1993. saznaju jednu vijest kojom boje u njihovom svijetu počinju blijediti. Nakon rutinskog liječnićkog pregleda, zbog sumnje na virozu ili nekakvu prehladu, dobivaju nalaz koji ukazuje na to da je njihov jedini sin, star 8 godina bolestan. Teško bolestan. Ima leukemiju i hitno mora na liječenje. Slom… život gubi smisao. Radost odlazi, a snaga iščezava. Ali moraju biti jaki zbog njega. Odlaze s njim na liječenje u različite gradove, prolaze kemoterapije i zračenja, gledaju njegove oporavke pa ponovna pogoršanja, uvjeravaju se da će sve biti dobro, ali nada nestaje. Trude se ali nemaju snage. A toliko ga vole. Dali bi najradije svoje živote za njegov. Mama je 6 mjeseci NEPRESTANO sjedila i spavala kraj njega na tvrdoj, bolničkoj stolici samo kako on nebi bio tužan i usamnjen.. Majčinska ljubav, neprocjenjiva. Gledala ga je svaku noć i svaki dan i razmišljala o svim predivnim trenucima koje je imala s njim, o njegovom osmijehu, o svoj radosti koju joj je donio… Ali je znala da sve to već sutra može nestati. Koja je to bol bila. I strah koji nije smjela pokazivati. Da ne govorim kako je u međuvremenu još puno toga izgubila, rat je bio u tijeku i uzeo je maha. Ali njoj je bilo važno samo jedno – da njen Dario ozdravi. Da joj se vrati nada i vjera u život. Da joj se vrati radost. Isto je bilo i s tatom, koji zbog okolnosti nije imao prilike provoditi puno vremena s Dariom. Svaki je dan znao da postoji mogućnost da samo čuje vijest… Zamislite živjeti s tim. U sred rata i sivila. Potpuno beznađe, strah, bol.
Nakon određenog vremena i nekoliko tura različite terapije, dolazi dobra vijest: Dario je puno bolje, broj leukocita znatno se smanjio i ukoliko se bolest ne vrati u iduće 3 godine, smatra se izliječenim. Nada se vraća, radost se budi. Život dolazi. Njihov sin je dobro… I to više od godinu dana. Tata uvijek opisuje to vrijeme i priča kako je bio rumen kao jabuka, bucmast, vedar, razigran i uvijek nasmijan.
Ali to razdoblje nije dugo trajalo. Nakon nešto više od godinu dana, Dario je svjedok trenutka kada je tata brutalno pretučen i ostavljen krvav i ranjen. Spletom okolnosti sličan se scenarij odigrao ponovo, Dario je doživio prevelik stres i strah… I Dolazi vijest kako se bolest vratila. Okrutnija nego ikad. Liječnici gase i posljednje tračke nade za potpuno ozdravljenje, dapače, pripremaju roditelje na najgore. Ne znaju što učiniti. Cijela Hrvatska se diže na noge. O Dariu i mojim roditeljima se piše u “Areni”, skuplja se novac za transplataciju koštane srži što je još možda jedina nada za Daria. Tu se uključuju mnogi humanitarci, slavne osobe, obični ljudi… ljudi dobrog srca. Dario je bio u fazi remisije (stanje u kojemu može primiti koštanu srž davatelja), stoga potraga za davateljem nije trebao biti neki veliki problem. I svi su se bacili u potragu za osobom koja ovom malom Baranjcu može pomoći.
Inače, Darac je bio skroman dječak i nije imao mnogo želja… ali imao je jednu posebnu. Htio je seku. Htio je nekoga tko će mu biti radost kao što je on bio mami i tati, nekoga kog će paziti i gnjaviti, nekoga s kim će uživati. Roditelji, znajući da mu je to možda posljednja želja, odlučuju mu ju ispuniti i tako na svijet dolazi mala Martina - ja. I ti koji ovo čitaš, možda me znaš; kao prijateljicu iz škole ili kao curu iz sela ili kao legicu ili me znaš preko nekog… a možda me uopće ne poznaješ, nije bitno.  Želim samo da primjetiš jednu stvar. Ja sam dijete rođeno kao želja mog smrtno bolesnog brata. Rođena sam u teškoj obiteljskoj situaciji, u boli. Moji me roditelji nisu planirali prije bratove želje. Oni su htjeli imati samo jedno dijete cijeli život. Nisam bila planirana u normalnim okolnostima, ali sam ipak bila željena i voljena. Samo želim da to imaš na umu, jer ćeš onda možda na sve što ćeš pročitati dalje i kad budeš gledao moj život, jasnije razumjeti neke stvari. 
Da nastavim…Mojim se rođenjem rodila neka posebna radost u mojoj maloj obitelji, jer su svi vjerovali kako ću ja biti davatelj koštane srži koji Dariu treba. Ali i ta je nada propala. Vrlo brzo nakon toga, Dario više nije ni mogao biti primatelj srži jer je broj leukocita porastao. Tu je mojim roditeljima rečeno da mu ispune želje, da prožive s njim još što mogu, da mu nije ostalo još puno… Zamislite to. Imate dijete staro 10 godina i morate s njim proživljavati posljednje trenutke njegova života. I poslušali su ih… vodili su ga na more, pustili ga da provodi vremena sa sekom, bili su puno s njim i trudili se iskoristiti svaki trenutak. On je seku toliko volio i uživao s njom, da je pokidao kolica od šetnje, kupovao joj je sve i svašta, bila je njegova mala princeza… A roditeljima je sve to bilo preteško. Nisu se mogli nositi s tim i živjeti s tim. Tada su donijeli odluku: Ako umre Dario, neće ni oni živjeti. Ionako je on bio jedini razlog zbog kojeg su i živjeli. Mama je odlučila kako će si oduzeti život kako bi bila pokopana odmah sa Dariom, tata nije mislio to odmah učiniti, ali je znao da neće biti sposoban da se brine za mene…i vjerojatno bi me ostavili u sirotištu ili nekome tko će me moći učiniti radosnom i voljenom, jer oni to nisu mogli. Htjeli su svim srcem, ali nisu imali snage niti života u sebi koji bi mi ponudili. Zamislite kuda ih je to sve odvelo. Bili su jako vezani za Daria, on je doslovno bio razlog zbog kojeg žive.
Jednog je dana, u cijeloj toj agoniji, netko pokucao na vrata njihove sobe. Soba se nalazila u Caritasovoj kući u Zagrebu gdje su oni kao prognanici s bolesnim djetetom, živjeli sa 30ak drugih ljudi, pretežito Muslimana. Na njihovim se vratima pojavio mladić koji je rekao kako je čitao o njima u “Areni” i kako ga je nešto “natjeralo” da dođe k njima i kaže im nešto što će promijeniti njihov život zauvijek. Taj im je mladić počeo govoriti o Isusu. O živom Bogu. Moji su roditelji oboje bili iz kršćanske pozadine, ali nikada nisu čuli da je Isus u nečijem životu stvarno živ. Mladić im je rekao da Ga je on upoznao kada je bio na rubu smrti, bez nade, u paklu alkohola i droge…I moji roditelji nisu mogli sakriti oduševljenje. Rekao je kako je predao Bogu svoj život jednog dana i kako se tad sve promijenilo. I rekao im je da i oni trebaju tog Boga. Mama i tata su bili malo zbunjeni, iznenađeni, skeptični (ah, mi ljudi), ali su shvatili da nemaju šta izgubiti. Dovoljno su očajni da im treba bilo kakva pomoć. I tako su, bez obzira na stanje u kojem su se nalazili, odlučili Bogu dati priliku. Mama, tata i Dario, istog su dana (27.11.1995. isti datum kao onaj kada je Dariju dijagnosticirana leukemija) pomolili se jednu jednostavnu molitvu i rekli Bogu “Ako postojiš, učini nešto u našim životima, molimo te”. I znate što? On je učinio! Već idućeg jutra ništa više nije bilo isto… Ništa! U njihovim srcima se rodila nada. Okolnosti su bile jednake, ali su počeli ponovno osjećati radost koju su mislili da više nikada neće iskusiti. Rodila se, kako moj tata kaže, neka nova pjesma, koja nije imala nikakvog smisla kada bi gledao okolnosti, ali se jednostavno nije mogla ugasiti. Moj se braco, zajedno sa mojim roditeljima, zaljubio u Boga. Bog mu je postao najvažniji u životu. Htio je svima ispričati ono što je Bog učinio u njegovom životu… htio je svima reći za radost koja je došla u njegov život, za mir, za dobrotu Božju. Svima je govorio kako je Isus sve što je oduvijek tražio i kako je presretan što Ga je napokon našao… a imao je samo 10 godina. I dalje je bio bolestan, išao je na kemoterapije i liječenje, ali je bio toliko oduševljen životom koji je došao u njega, da je imao potrebu o tome svima govoriti. Malo pomalo mijenjao je svijet oko sebe. Imao je osmijeh koji nije mogao sakriti nikako. Bilo je čak slučajeva u kojima bi saznao loše prognoze, nešto o pogoršanju njegova stanja i slično… I ono što bi on u tim trenucima napravio je zatvorio se u kupaonicu i na sav glas počeo slaviti Boga. Sasvim siguran da je njegova sudbina u Božjim rukama. I htio je da svi imaju tu sigurnost. Zato je znao i sa natpisom “Ja pripadam Isusu” ,obješenim oko vrata, hodati po gradu i čekati da ga netko nešto upita, samo da mu može pričati. Htio je da svijet upozna mir. Bio je svjestan svoga stanja, itekako. Znao je da može umrijeti… ali nije se bojao, zato što je upoznao Onoga čija je ljubav jača i od smrti. Upoznao je Isusa koji mu je postao prijatelj. Isto se dogodilo i mojim roditeljima. Napokon su prvi put u svom životu upoznali Nadu. I znali su da što god se dogodi, Isus njihove živote drži u svojim rukama.  Živjeli su s tim, svih troje. Radosni i zahvalni Bogu. Jedino što su htjeli je da i drugima prenesu to što imaju. I jesu. Mnogi su upoznali Isusa preko njih (da ne govorim da su 70% njih bili Muslimani).

Dario je zdravstveno bio dosta loše, stanje se pogoršavalo, ali on nije prestajao govoriti o onomu što mu se dogodilo. Čak je i napisao jednu propovijed koju nikad nije uspio ispričati, koju moja mama danas zna propovijedati. Propovijed o radosti koju je doživio kada je svoj život dao Isusu. Govorio je o svom Najboljem Prijatelju… sve do svog zadnjeg daha. Došao je dan kada njegovo malo tijelo više nije moglo podnijeti bolest i bol.  Tog dana, 05.04.1997. napustio je ovaj svijet, i to, unatoč boli i agoniji kroz koju je prošao, s osmijehom na licu. Da, dobro ste čuli! Mojim je roditeljima prije pomisao na taj dan bila najveća noćna mora. Već sam vam spomenula kako su planirali oduzeti si život. Nije im bilo lako, bilo im je jako teško i bolno što njihov najvoljeniji više nije s njima… ali unatoč tome nisu izgubili nadu. Znali su da je on i dalje živ, da je sada s Onim u kojega je toliko vjerovao i da će jednog dana opet biti s njim. Unatoč gubitku, shvatili su da njihov život svejedno ima smisao, znali su da Bog sve radi s razlogom i da ima za njih zadatak da nadu koju oni imaju nose drugima koji su u potrebi. I kada pogledam njihove živote danas, vidim da to i rade. Posvetili su se Bogu, služe Njemu, mnoge su doveli Isusu, mnogima su donijeli radost i nadu u život. Pomogli su mnogim mladim ljudima koji su bili u paklu ovisnosti, bluda, u beznađu… čak i nekima koji su si htjeli oduzeti život. I Bog je, zapravo, njihovu tešku i odvratnu situaciju, okrenio u jedan sasvim novi život. Njihov je plan bio oduzeti si život, a sada ga oni nose drugima. To samo Bog može! Oni danas imaju ispunjen život, radosni su i sretni jer poznaju onoga koji je Gospodar života i smrti. Dario je u njihovim mislima, vjerojatno i češće nego što mislim, ali sjećanje na njega nije bolno, nije teško, nije mućno… sjećaju ga se s ponosom i radošću što je u svom kratkom životu postigao toliko puno. Osim njega i mene, Bog im je dao još četvero djece (sjetite se da su htjeli imati SAMO JEDNO), vratio im je sve što im je bilo uništeno, siti su, obućeni, imaju i više nego što im treba i služe svom Bogu.

Možda se pitaš zašto pišem sve ovo… Zato što ne želim propustiti priliku da ti ispričam priču o Osobi koja je promijenila moju obitelj, o osobi koja je promijenila moju sudbinu. Trebala sam biti dijete ostavljeno i napušteno, dijete čije je roditelje zadesila tragedija koja je bila preteška za njih, dijete koje nebi imalo nikoga svoga na ovoj zemlji… ali Bog je imao drugačiji plan za moj život. I zato sam danas tu gdje jesam, samo zato. Nitko me drugi nije mogao spasiti od toga.Danas živim sa svojom mamom i tatom koji su me odgojili, čuvali, i beskrajno voljeli uvijek, živim sa mojom predivnom braćom i sekama, okružena sam ljudima koje volim, imam sve što mi treba, pa čak i viška da mogu drugima dati. Uskoro ću imati i svoju vlastitu obitelj. Bog odgovara na moje molitve i ispunjava želje moga srca. Služim Njemu i to mi daje veću radost nego bilo što na ovom svijetu. I ja poput mog brata imam u sebi tu želju da svima kažem o tome što je Bog učinio u mom životu. Teško je šutjeti o dobrim stvarima. Zato ovo sve pišem, jednostavno imam poticaj da to stavim “na papir” i podjelim sa svima vama. Ne dobijem uvijek od svih priliku da pričam o tome. Mnogi vide da je u meni nešto drugačije (neki to gledaju negativno, neki pozitivno), a ja sam htjela da vidite o čemu se radi, da vidite tko stoji iza svih čudesa koja se događaju u mom životu i da vas potaknem na razmišljanje. Nije život ovo na što smo navikli. Postoji puno dublje, što samo Bog daje. I On ti to može dati upravo sad tamo gdje jesi. Nemoraš čekati da ti se dogodi neka teška situacija, kao mojim roditeljima, da shvatiš da nema nade osim u Njemu. Zato sve ovo pišem… Da barem razmisliš o svemu ovome. Htjela sam ti pokazati da postoji odgovor na probleme ovog svijeta, koji god oni bili; da postoji mir i u sred oluje, da postoji nada koja ne ovisi o okolnostima… i da uistinu postoji ljubav koja je jača i od smrti. Ime joj je Isus! heart emotikon